Prije mjesec dana moj je život bio svakidašnji, borba oko posla, veza bez komunikacije i briga oko kućanskih poslova. Puno puta izrečeno volim te, a malo puta istinski proživljeno. I onda se dan kasnije dogodio jedan preokret koji je donio lom, sve je prestalo nakon nekoliko bezveznih rečenica, cijeli taj svijet je nestao kao mjehur od sapunice i maske su se skinule, istina je počela osvjetljavati lica zarobljena u maskama života.

Bez obzira na uzroke i razloge u jednom trenutku neki procesi se nepovratno pokrenu i ostaneš na vjetrometini života bez da te itko pita možeš li ti to, podijeliš kome pripada noć a kome dan, stvari se razdjele i do jučerašnji partner postaje stranac. Tisuće misli i potreba da se završi. I sve bi bilo idealno i svi sretni da se ne pojave neka duboko potisnuta pitanja, koja se čuvaju duboko zaključana u dnu srca još od prve povrede i prvih nesporazuma.

Jedno od njih je pitanje: ZAŠTO? A drugo: ŠTO SE DOGODILO?

Kako svako pitanje nastaje tek kada već postoji odgovor, počinje potraga za odgovorom. Ta potraga je uvijek put u središte sebe, odnosno u središte primarnog bola. Iako je to neprocjenjivo iskustvo jer se putem unazad skidaju maske ljudi s kojima si okružena, nije lijepo, nije lako i boli cijelo tijelo dok prolaziš tim putem.

Nakon nekog vremena suočavaš se s vlastitim maskama, maskama koje stavljaš da bi te netko zavolio jer smatraš da nisi dovoljno dobra. Ima tu raznih maski od uloge majke do žene koja sve razumije jer je dobra.

I stavljaš te maske ponovno na lice i gledaš svoju do nedavnu sadašnjost i počinje patnja, ono oslobođenje s početka priče dobiva okove i tisuće pitanja što se stvarno dogodilo, odgovori nisu lijepi, počinješ uviđati dok si se zabavljala maskama i ulogama da je netko treći došao i počeo graditi svoju priču unutar tvoje, netko je proučio tvoje uloge i napravio bolje maske od tebe, i tu počinje patnja. Ta patnja nije samo bol zbog te osobe, ta patnja se odnosi na duboko poricanje sebe u svakom odnosu i tu dolaziš do raskršća, kojim putem krenuti?

Zanemariti bol i napraviti se da je sve ok ili uroniti u vlastiti ambis i riješiti primarnu bol i masku. Vrlo težak odabir, jer je jedno lakše ali ne rješava ništa a drugo je izuzetno bolno i raspadaš se doslovce po šavovima.

Ja sam odabrala ovo drugo, mogla sam i prvo, ali ovaj put nisam htjela, odlučila sam napraviti nešto najbolje što mogu za sebe i biti u potpunosti iskrena i slijediti tragove svojih osjećaja, bit ću i ovdje iskrena, poludjela bi na tom putu bez Božje i anđeoske pomoći, ne bi vjerovali kolika količina boli može stati u jednu osobu, u nekim trenutcima mislite da će svijet stati samo da se možete raspuknuti u miru, naravno svijet ne nestaje nego na sve to ego donosi nove kušnje i bol i tako se spuštaš u krug vlastitog pakla i upoznaješ anđele i demone svojega života, puno plačeš i još više te boli, putem shvatiš da si davno prestala plakati zbog veze bez veze u kojoj si bila ali da te još uvijek drži bol zbog izdaje, no to prestaje biti bitno, uranjaš u vlastitu bol, sloj po sloj u kojoj ima svega, od djetinjstva do karme, i hodaš s tim malim dječjim rukama i čistiš ostatke tuđih s*ranja u svom životu, naravno svako malo se pojavljuje i on kao idejni začetnik tvojeg odlaska u vlastiti pakao i onda te još više boli jer do jučerašnji prijatelj je današnji stranac koji se više niti ne javlja i nema niti primarnu komunikaciju s tobom.

I tako kreće krug privremenog ludila i svako malo se pojavljuju strelice na kojima piše brzi izlaz ali osjećaš da to nije rješenje i ideš dalje. Put je nalik na Mordor iz filma Gospodar prstenova a tvoja bol je kao prsten koji izvlači svakakva lica iz tebe…

I opet anđeli dolaze i dovode ljude s nesebičnom ljubavlju da prođeš putem vlastite spaljenosti i osjećaš da je bol blagoslov, upoznaješ ljude, upoznaješ sebe i nakon dugo godina si iskrena i možeš na glas misliti…

Polako počinješ shvaćati i što se dogodilo s osobom s početka priče i postaješ pomalo zahvalna, ali ne na njemu ili njemu, nego sebi, jer si i to preživjela i opet upoznala sebe u ulozi koja nikada nije bila tvoja.

Kako odlaziš dublje u bol, bol je sve manja a širina duha i misli sve veća, spoznaješ ljubav i zahvalnost u jednoj malo drugačijoj dimenziji, još uvijek te boli i još uvijek si ljuta, ali prestaje biti važno, počinješ uviđati anđele puno više nego ikada do sada i polako dolaziš sebi. Napokon, dolaziš jedinoj osobi koju možeš i trebaš istinski voljeti a to si ti sama i da nisi prošla taj put, ove riječi bi bile samo floskula o voljenju sebe, a kroz ovo iskustvo postaju tvoj svijet.

Za kraj ovog bloga:

Jesam li dobro? Jesam. Hoće li me još boljeti? Hoće. Hoću li biti ljuta? Hoću. Jesam li živa? Napokon jesam.

Dragi moji, napisala sam vam ovo da se ohrabrite biti svoji i iskreni, neki ljudi će vam zamjeriti i reći da ne bi smjeli pričati o sebi i svojim osjećajima, neki će se zgroziti na vašu iskrenost, a neki će vas blagosloviti i uživati s vama u časti da putuju putem vaše duše i iskrenosti. Te zadnje čuvajte jer su ih anđeli poslali da vas jako zagrle u trenutcima kada više niste mogli sami.

Grlim vas i ja i molim za vas da budete dobro sami sa sobom.

Vaša nesavršena i iskrena terapeutkinja. 😀

S ljubavlju, Adela