Godinama slušam rečenicu da je ljubav bol i godinama se ne mogu i ne želim složiti s tom izjavom. Zašto bi ljubav bila bol, ako je najuzvišenija emocija i vibracija koju poznajemo. Ako smo stvoreni iz ljubavi i sve je stvoreno iz ljubavi, onda to nema baš smisla, zar ne?
Ipak, velika većina pjesama i književnih djela opisuje i priča da je ljubav bolna i da je uzvišena kad se čeka, da su patnja i razdvojenost divne i da je čežnja dio ljubavi.
I opet, koliko god se trudila, ne vidim gdje tu ljubav. Ja ovdje vidim čekanje, iščekivanje, nadanje, očekivanje… a ne ljubav.
Ljubav je razumijevanje, prihvaćanje, odgovaranje na poruke, poštovanje, uvažavanje, ljubav je međusobno podizanje kada padnemo, nježnost, svjesno davanje i želja da osoba s kojom smo bude ispunjena i zadovoljna…
Mnogi ljudi su danas sami ili u vezama u kojima se osjećaju bolno usamljeni, ne miču se s mjesta upravo zbog ovih “postavki”. Misli poput trebam čekati, konstantno trpjeti razna, da ne kažem šta i sve to pod krinkom ljubavi?!?
Ma dajte molim vas, ljubav nije trpljenje, ljubav je radost! Odnos između dvoje ljudi je kao dijete, treba mu puno pažnje, vremena i truda da izraste u zdravu “osobu”, tu nam treba razumijevanje za sebe prvenstveno i onda za onu drugu osobu da bi dugoročno uspjeli. I tu se najčešće upetljamo u misli i ideje da je normalno trpjeti i prešućivati ono što želimo i osjećamo, jer eto, promijenit će se on ili ona, osjetit će da nešto nije u redu. Da vam odmah kažem: neće! Neće osjetiti, jer niste rekli i pokazali, jasno i glasno.
Ljubavni odnos nije lak, jer dvoje ljudi sa svojim paketima prošlosti pokušava stvoriti nešto novo, ali nije bol i ne smije biti bol.
Bol je signal da nešto nije kako treba, tijelo i duša šalju bol kao upozorenje da nismo dobro. Željela bi da vam to bude ideja kada ćete razmišljati o ljubavi i zato: Glavu gore i počnite sa mijenjanjem “postavki”. 😉
S ljubavlju, Adela
