Ovaj post sam napisala davne 2015.godine za Večernjakovu blogosferu i danas mi je pao na pamet. Htjela bi ga podijeliti s vama, u njemu ima malo sarkazma i humora, zabavite se i uživajte u čitanju!
Godišnji odmor- ta čarobna riječ koja ima notu mistike u sebi. Nedosanjani san svakog radnika, sredina školskog ferija svakog đaka, snovi o moru i ludim provodima, neopisiva čežnja, ne skriven ponos i ona tiha zluradost što baš sad mi idemo a kolege su se već vratile, tko im je kriv, oni su svoje već odmorili, sada je na nama red!
To je ta gotovo jedinstvena prilika da jednom godišnje potrošimo plaću i pol za pola mjeseca, a sve to bez neke veće grižnje savjesti. Pakiramo se, spremamo, kupujemo svašta, pola toga nikada ne koristimo „ali nek se nađe“. Trošimo na kartice i vadimo iz „crnog fonda“ (tko ga ima naravno) da kupimo zalihe sredstava za sunčanje i inih potrepština koje uglavnom zaboravljamo nanijeti pa poslije koristimo obični jogurt vulgaris iz obližnjeg dućana koji obilato mažemo po izgorenim leđima svih ukućana, osim onih najstarijih, jer su oni otporni na sve i imaju duboko vjerovanje da hladna piva sve liječi :).
Dan ili dva dana prije počinje pakiranje, traže se ručnici za plažu, roba za plažu, pa onda ona haljina/majica za izlazak (ona koju čuvamo još od prije dva ljeta kad smo ju kupile s mršavom prijateljicom i donijele odluku da ćemo na dijetu poslije godišnjeg), pa japanke, šlape za vodu, peraje i na kraju badić…
Badić, badekostim ili kupaći- posebna kategorija, najmrskiji komad odjeće, sve otkriva, nemilosrdni ubojica svake radosti, otkrivač mana i vječni mjeritelj našeg napaćenog i lošeg života. Mahnemo rukom, preskačemo te crne misli i pjevušimo: Ništa mi neće ovi dan pokvariti, tup tu vari, vari, nikakvi crnjaci ni loše stvari. Pakiranje polako završavamo i uviđamo da smo zatvorili peti kofer po redu i da još uvijek nismo sigurne da li smo sve ponijele ali nema veze.
Godišnji, godišnji… već smo u maniri Ive Robića počele pjevati i plesati po stanu. Sve je ok, sve je tu, super. I onda na scenu stupa gospodin On, kojem naravno ništa ne treba i ne razumije zašto smo spakirale tolike stvari, on je uvijek nosio samo kupaće i dvoje-troje gaće i tako to. Naravno da mu ne možemo reći da smo u 21. stoljeću i da higijena nije neka opasna bolest nego potreba koju je zgodno prakticirati ako ne zbog sebe onda barem zbog drugih. I tu počinje prvo urušavanje dobre vibre, ali mi se ne damo, tko ga šljivi, nema veze.
Mi idemo na godišnji, Juhuhuu! Ujutro se ustajemo, spremamo klopu, vodu, sok, kavu, kekse, maramice: vlažne, suhe, dezinfekcijske, tablete za sve i svašta i tako to… On se budi zadnji, klinci skaču, viču. U kući buka, galama i još na sve to i njegova nervoza. I dok pokušavamo smiriti djecu, postavlja se prvo pitanje: Da li to meni uopće treba? Opet to zanemarujemo i krećemo na put. Put prolazi više manje ok i dolazimo na dugo očekivanu destinaciju.
Moree, o more… Pjesnikinja u nama vrišti i pokušava se sjetiti svih pjesama i priča o moru još iz petog razreda osnovne… Svi sretni, On ide s klincima na kupanje a mi žene, majke i kraljice raspremamo, čistimo, počinjemo kuhati ručak/večeru. I tako dan po dan, uz više ili manje svađa dolazi i dan povratka. Naradile se jesmo, nakuhale, koji put i okupale, poslušale sve susjede, otrpjele Njegov odmor uz pivu i očijukanje s jedva punoljetnim strankinjama nejasnog porijekla. Vraćamo se nazad, umornije nego što smo bile, ona haljina/majica je i dalje na dnu kofera jer nismo imale vremena/volje izaći van.
Na povratku se postavlja se i drugo pitanje: Da li je to ono što uistinu želim? Iako odgovor „vrišti“ iz svake pore, mi nastavljamo dalje. Dalje, dok se ne razbolimo.
A sada ću tu stati, iako priča ima nastavak. Moram napraviti rez na ovome „filmu“ i vratiti se u stvarnost. Vjerujem da je ova priča poznata barem nekome. To je bila slika i mojeg života dok se nisam probudila i poželjela promjene.
Poražavajuća je činjenica da se ne znamo odmarati i da sav fokus stavljamo na nešto što nazivamo godišnjim odmorom a zapravo se iscrpimo više nego kad smo kod kuće. Trebamo naučiti kako si priuštiti mali godišnji svaki mjesec. Iako sad vidim odmahivanje rukom i rečenicu: To je nemoguće, nemam vremena i slično, dopustite mi da vam pokažem drugačije. To nije toliko nemoguće. U današnjem vremenu kada je kaos svugdje odvojite sat vremena za sebe barem jednom mjesečno i pokušajte prošetati do kuće nakon posla, pripremite sve za taj dan i jednostavno barem sat vremena prohodajte, ako je moguće popijte negdje kavu ili čaj potpuno sami, opustite misli, zapišite na papir kako se osjećate, to je važno. Vidjeti ćete koliko se možete odmoriti u tom satu kada ulovite rutinu, to će biti samo vaše vrijeme.
Odmorite svoje misli, odahnite, pokušajte se naspavati barem jednom tjedno. Napravite red u barem jednoj polici u stanu, ima puno načina da se uvede red u život i da se naprave male stanke i odmori ako vam je dom organiziran. Jedna polica dnevno ili tjedno znači puno manje pospremanja kada radite „generalku“. Poklonite ono što ne volite ili ne koristite, pomoći ćete nekome i osjećati se bolje, to je također odmor. Neću sada pisati da treba ići vježbati, pa na razne tečajeve i tretmane, naravno da treba, ali mnogi ljudi to ne stignu ili nemaju mogućnosti a ni volje. Ali zato svatko može raditi ovo što savjetujem, a to je naučiti kako svjesno odmarati.
Željela bih još podijeliti jednu vrlo dobru i jednostavnu vježbu za početak i kraj dana, kratko traje a puno snage daje :). Ujutro kada se ustanete, dobro se protegnite i istegnite, nemojte prigušivati zijevanje, zijevajte koliko treba, nakon toga uspravno sjednite i duboko udahnite i izdahnite barem 3 puta, prisjetite nečeg lijepog ili jednostavno pogledajte kroz prozor ako je lijep dan. Ponovno se protegnite i ustanite iz kreveta. Odmah ćete se osjetiti bolje i poletnije. Navečer možete to isto učiniti, samo što ustajanje zamijenite lijeganjem i poželite si nešto lijepo da se dogodi. Neka ovaj mali dnevni ritual bude vaš godišnji odmor, svakim danom imati čete sve više energije i bit će vam lakše kada dođe onaj pravi ;). Želim vam da uživajte u ostatku ljeta.
S ljubavlju, Adela
