Na ovaj post me zapravo potaknuo jedan vrlo jednostavan i lijep događaj.
Naime, želim naučiti editirati videe koje volim snimati i objavljivati, pa bi željela bi da budu lijepši i korisniji onima koji će ih gledati. I tako u potrazi za najboljim programom za editiranje po bespućima interneta, nakon poprilično vremena i puno informacija koje mi baš i nisu bile najjasnije, sjetim se svog frenda Raula, vlasnika genijalne Train station teretane na Vrbanima koji snima super videe i rekoh, idem ga priupitati za informacije.
Ne samo da mi je čovjek dao informacije, nego se ponudio da mi konkretno pomogne oko toga.
Oduševila sam se! Trebalo je zapravo, samo pitati.
I tako pišem sad ove retke i razmišljam koliko vremena provedemo u šutnji i u svojim mislima jer mislimo da ne trebamo pitati ili još gore, da će netko primjetiti da nam nešto treba.
Vjerujem da znate da mnogi ljudi žive u očekivanjima da će netko prepoznati njihove potrebe i provedu popriličan broj godina čekajući da se to dogodi. Iz tog čekanja se razvije i dosta zamjeranja, neopraštanja i ljutnje.
Nisu ni svesni da su ušli polagano u ulogu žrtve i da im skoro nikada nije nešto dobro ili po volji. Zeznuta situacija.
Jer dok drugi žive i uživaju u životu, oni čekaju. I tako prođu puste godine, ljutnja izjeda njih i odnose koje su imali, jer se pogube u silnim razmišljanjima, pitanjima i dvojbama, a zapravo, trebalo je samo pitati.
Zato pozivam i vas danas, pitajte, tražite…nikada ne znate tko vam može odgovoriti i dati ono što trebate, pokušajte, jedna vrata će se sigurno otvoriti…možda i prije nego očekujete!
S ljubavlju, Adela
