Za sve u životu postoji neki razlog, istina je da ga često ne znamo i da se tješimo rečenicama da je sve to sudbina, viša sila, karma, loš horoskop, obiteljski grijesi, prokletstva i tome slično.
Vjerujem da ima istine u tome, međutim, to nikome nije donijelo objašnjenje, možda privremeno olakšanje i neki mali vjetar u leđa da se otisnemo prema pučini života.
Ali čim vjetar promjeni smjer, mi se vraćamo na obalu i ponovno otvaramo staru ranu, čineći je još dubljom jer se lupamo po njoj da otkrijemo koja je to tajna koja se zakopala duboko u našu bol , nemoć i tugu? Što je to tako pogrešno u našem postojanju da smo morali biti kažnjeni? I zašto? Otkud pravo nekome da nam uzme pola života u jednom dahu, otkud pravo nekome da nas ubije na pola i ostavi da se pitamo ostatak života?
Gdje je tu objašnjenje, gdje je pravda, gdje je taj balans? Zašto se to događa?
Ima li uopće odgovora?
Vjerujem da znate o čemu pišem…
Pišem o životu, pišem o istini, o onome što ljudi stvarno proživljavaju.
Reći ću vam odmah, nema brzog odgovora, nema instant rješenja i nema tog lajf kouča, gurua ili terapeuta koji ima instant rješenje. Ozbiljno! Stvarno nema, probala sam…
Nema ni self help knjige koja transformira vašu bol kroz 7 minuta i odmah sve rješava…
To je proces i odluka, proces u kojem sabirete ostatke sebe, pažljivo ih čistite i slažete u novu cjelinu i odluka da vam je dosta patnje.
Treba vam vrijeme, treba vam objašnjenje, treba vam da shvatite da niste vi krivi.
Dogodila se loša procjena i netko je krivo odlučio i napravio vam je štetu, jbg-a, na žalost nije mislio na to što se može dogoditi dalje, vjerovali ili ne ali i ta osoba je mislila da radi najbolje u tom trenutku, isto kao što ste i vi mislili kad ste joj povjerovali ili kad ste i vi nekoga povrijedili.
Sve je to ok, ali što sad?
Zašto bi vi nekome oprostili?
Zbog sebe, ozbiljno. Dokle god to ne napravite produbljujete onu ranu s početka priče i imate sve manje snage za život, a onaj tko vam je to napravio, nema pojma o tome. On ionako ima svoju verziju priče i živi u nekom svom filmu u kojem proživljava neku svoju dramu, kad je netko njemu ili njoj napravio nešto.
Mi smo vam svi u nekom loncu patnje u kojem mislimo da povrjeđivanjem sebe ili drugih možemo postići nešto i čvrsto se držimo za emocije koje nas ubijaju, a čemu sve to? Da prođe život u boli i maskama boli i da na kraju umremo od raka?
Ja vam mogu reći za sebe, jer sam odlučila drugačije, mogla sam biti ljuta i ogorčena cijeli život, bilo je materijala, ali nisam htjela ostati u tome, postalo mi je preteško.
Zato pozivam i vas da se trgnete, da se vratite među žive dok ste još živi.
Uzmite si to vrijeme za opraštanje sebi i drugima, mami, tati, bivšima… uzmite napokon i tu ljubav od drugih koji vas pitaju kako ste, jer je to je terapija i to nek bude filter kroz koji birate terapeuta, neka vas razumije, neka prvo bude čovjek, jer hladnoću imate i bez njega, prođite svoje procese, dignite se stepenicu iznad boli da uvidite što se to dogodilo..
Kada dođete sebi, prodisat ćete, jer prošlost ionako ne možete promijeniti, zato pokušajte izbrojati koliko ste se promijenili kada se malo oporavite, koliko ste stvarno postali drugačiji…
Bez obzira na sve, ipak ide svako zlo za neko dobro…
I da, ako ste ljuti, to je ok.
Ljutite se, ali ne dajte da sunce zađe nad vašom srdžbom.
Uživajte u inat onima koji su vas povrijedili, ako ne može drugačije, jer kažu da je ignoriranje najbolja osveta.
A kad potpuno oprostite bit će vam svejedno jer ćete biti iznad svega. 😉
Uvijek uz vas!
S ljubavlju, vaša Adela.
